Pored industrije i urbanih sredina i poljoprivreda može prouzrokovati veoma negativne posledice i razne poremećaje u životnoj sredini. Zbog toga se u EU posebna briga vodi o zaštititi životne sredine odnosno pritisku na životnu okolinu koji dolazi iz poljoprivrede. U zemljama EU poljoprivredna proizvodnja je regulisana prilično strogim zakonima zaštite životne sredine kao što je Nitratna direktiva 91/676/EEC, Okvirna direktiva o vodama 2000/60/EEC, Direktiva o staništima 92/43/EEC.

U toku razvoja poljoprivrede najveći stepen industrijalizacije postignut je u stočarstvu. Uzgajanjem domaćih životinja dobijaju se raznovrsni proizvodi nezamenljivi u ishrani i odevanju ljudi, ali i stajnjak kao nusproizvod stočarstva koji je u ratarskoj, povrtarskoj i voćarskoj proizvodnji neophodan za održavanje plodnosti i povoljne strukture zemljišta. Međutim, industrijalizacijom stočarstva rastao je broj grla na farmama do nivoa koji onemogućava da se stajnjak adekvatno čuva i primeni na raspoloživom poljoprivrednom zemljištu, zbog čega je rastao i pritisak na životnu sredinu i njeno zagađenje. U prvom redu to se odnosi na višak nitrata i njihovo ispiranje (ceđenje) u površinske i podzemne vode. Usled toga u nekim zemljama EU uvedeno je ograničenje broja životinja po jedinici površine, koji se izražava kao broj uslovnih grla ili grupa po jedinici površine. Dakle, broj grla stoke koje poljoprivredno gazdinstvo maksimalno može da gaji uslovljeno je zemljištem kojim raspolaže. Takođe, obavezno je zbrinjavanje stajnjaka u odgovarajuća skladišta za čuvanje kapaciteta minimalno za šestomesečnu produkciju stajnjaka na gazdinstvu. Preporuka je da se stajnjak (čvrsti i tečni) na njivama može primenjivati samo u vegetacijskom periodu i u količinama koje obezbeđuju da ukupan iznos azota primenjen putem stajnjaka na zemljištu ne sme prekoračiti 170 kg/ha godišnje. Primena pesticida je pod nadzorom. Sva ova i mnoga druga pravila za upravljanje farmom objedinjena su u Kodeksu dobre poljoprivredne prakse (DPP), koji svaka zemlja EU mora da razvije shodno svojim specifičnostima.

ŠTA JE KODEKS DOBRE POLJOPRIVREDNE PRAKSE

Kodeks dobre poljoprivredne prakse (DPP) čini minimum standarda za upravljanje farmom i oni uključuju:

• Zaštitu prirodnih resursa
• Upravljanje okolinom
• Bezbednost radne snage
• Zdravlje i dobrobit životinja
• Bezbednost hrane i hraniva
• Zdravstvenu zaštitu.

Kodeki objašnjavaju zašto i na koji način:

• profil poljoprivrede treba da bude izabran prema zemljištu i uslovima klime za specifičnu oblast. To je preduslov za ekonomski razvoj i umanjenje rizika po životnu sredinu;
• degradacija zemljišta treba da bude izbegnuta a prethodno degradirano zemljište treba da bude postepeno oporavljeno;
• plodnost zemljišta treba da bude održavana ili poboljšana odabiranjem odgovarajuće metode gajenja i obrade;
• ispitivanje sastava zemljišta treba raditi bar jednom u 5 godina da bi dobili pouzdan podatak o stanju, plodnosti i potrebama za njegovim poboljšanjem;
• visoki prinos proizvoda dobrog kvaliteta može se postići upotrebom organskih đubriva. Stajnjak treba da odgovara zahtevima useva za nutrijentima uz minimum zagađenja okoline;
• stope aplikacije treba da budu bazirane na potrebama biljki i sadržaja hraniva u stajnjaku. Ukupan iznos azota primenjen na zemljištu ne sme prekoračiti 170 kg/ha;
• najbolja raspoloživa tehnika treba da bude upotrebljena za đubrenje i na taj način dobijamo maksimalnu efikasnost sa minimalnim negativnim uticajem na usev i okolinu;
• broj životinja i raspoloživo poljoprivredno zemljište na koje se nanosi stajnjak treba da bude u ravnoteži. Animalna jedinica je upotrebljena kao jedan indeks koji opisuje (propisuje) broj životinja na određenoj površini;
• stajnjak treba često uklanjati iz staja;
• životinje, staje i skladišta za stajnjak treba da budu locirani tako da se minimizira njihov štetan uticaj na okolinu;
• efluenti koji štete vodi (osoka, tečnosti iz silaže, itd.) ne smeju oticati iz stočarskih objekata, objekata za skladištenje farmskog stajnjaka, skladištenog hraniva ili drugih objekata na farmi;
• jasni podaci o kvantitetu, kvalitetu, tipu i periodu aplikacije đubriva i pesticida se moraju voditi za svaku pojedinačnu parcelu i čuvati nekoliko godina;
• zapremina skladišta za stajnjak u vrijeme kada rasturanje nije dozvoljeno treba da je 6 meseci, ali se preporučuju rezervoari za period od 8 meseci skladištenja;
• silažni efluenti za vrijeme pripreme i skladištenja silaže treba da budu sakupljeni u skladište (slika 1);
• da se stoka mora držati u uslovima koji podržavaju njen život, zdravlje i dobrobit, stoga mora imati obezbeđen pristup bezbednoj hrani dobrog kvaliteta i vodi za piće.

Slika 1.

Pravila dobre poljoprivredne prakse (PDPP) za upravljanje otpadom iz poljoprivrede i organskim otpadom u Srbiji, ima za cilj da uvede jednu novu i ekološki prihvatljivu praksu i među poljoprivrednicima u Srbiji. PDPP obuhvata praktične mere koje vode smanjenju ispuštanja azota i fosfora u površinske i podzemne vode. Predloženim merama će se takođe smanjiti emisija amonijaka, redukovati rizik pri upotrebi pesticida i umanjiti degradacija zemljišta.

Koristi od primene dobre poljoprivredne prakse imaju:

1. mali, srednji i veliki proizvođači tako što postižu dodatnu vrednost svojih proizvoda i bolji pristup tržištu
2. kupac tako što stiče poverenje u sigurnost i kvalitet hrane
3. životna sredina jer se na taj način minimizira štetan uticaj na okolinu
4. radnik jer se osigurava odgovoran stav prema njegovom zdravlju i sigurnosti
5. privreda – poboljšava se produktivnost i konkurentnost proizvoda, ostvaruje se veći profit
6. čovečanstvo – moći će uživati u boljem okruženju.

STAJNJAK – PROIZVODNJA, SKLADIŠTENJE, TRETMAN I UPOTREBA

Stajnjak kao nusproizvod

Fekalna animalna materija fiziološki je životinjski osnovni nusproizvod, koji u kruženju organske materije u prirodi od davnina služi za đubrenje ratarskih kultura. U probavnom traktu životinja hranljive materije koje se ne usvoje u organizam izlučuju se fiziološki kao otpadne materije u obliku izlučevina fecesa i urina. Feces, urin sa ili bez prostirke zajedno sa tehničkom vodom koja se koristi za čišćenje objekata i vode za piće kao i ostalih otpadaka (ostataka hrane, prašine, dlake i dr.) čine sporedni proizvod u stočarstvu odnosno stajnjak.

Problemi u vezi sa stajnjakom pojavili su se primenom novih stočarskih tehnologija. Savremena tehnologija je u govedarstvu, svinjarstvu, živinarstvu i drugim granama uspela da velike populacije životinja koncentriše na malom prostoru. Time je uz poznate prednosti donela i brojne nedostatke, posebno one u vezi sa fekalnom materijom odnosno stajnjakom. To se pre svega odnosi na pravilno skladištenje njegov tretman i upotrebu. Velike količine stajnjaka iz intenzivnog stočarstva opterećuju okolinu zbog toga što se odlažu na malom prostoru i što njegova dispozicija zahteva dovoljno obradivih poljoprivrednih površina. Posebno je pitanje tečni stajnjak koji poznaje tehnologija rešetkastog poda. U zavisnosti od načina držanja domaćih životinja odnosno da li se one drže na prostirci ili ne, kao nusproizvod se javlja čvrsti stajnjak i osoka odnosno tečni stajnjak. Čvrsti stajnjak prestavlja mešavinu fecesa (izmeta), mokraće i prostirke dok se tečni stajnjak sastoji od fecesa, mokraće, upotrebljene teh. vode i vode koja se koristi za napajanje, ostataka hrane, dlake itd.. Sastav proizvedenog stajnjaka zavisi od vrste životinja, vrste hraniva i načina ishrane, vrste prostirke koja se koristi kao i količine vode koja se rasipa ili koristi za pranje.

Procenjene dnevne količine fecesa i urina po vrstama i kategorijama domaćih životinja date su u tabelama 1, 2 i 3.

Tabela 1. Procenjena dnevna proizvodnja fecesa i urina za goveda

Tabela 2. Procenjena dnevna proizvodnja fecesa i urina za svinje

Tabela 3. Procenjena dnevna proizvodnja fecesa i urina za živinu

Čvrsti stajnjak

Čvrsti stajnjak prestavlja mešavinu fecesa (izmeta), mokraće, prostirke, manje količine vode koja se prosipa prilikom napajanja, ostataka hrane, dlake i dr.
Godišnja količina stajnajka zavisi od vrste domaćih životinja, telesne mase i količine upotrebljene prostirke. Tako goveče od 500 kg ostavlja oko 15 tona svežeg odnosno 11 tona zrelog stajnjaka dok konj iste težine oko 10 t svežeg i 8 t zrelog stajnjaka. Manje životinje proizvode proporcionalno manje količine stajnjaka i ovca (45 kg) oko 0,9 t svežeg ili 0,7 t zrelog, svinja (100 kg) 2,7 t svežeg odnosno 2,2 t zrelog stajnjaka. Čvrsti stajnjak bogat slamom može se slagati na gomilu visine do 3 m. Tokom perioda lagerovanja stajnjaka na betonskim skladištima pod uticajem atmosferskih padavina dolazi do ceđenja vode bogate nutrijentima i ta voda se naziva osoka.

Procjena dnevne proizvodnje svežeg čvrstog stajnjaka

Očekivana količina čvrstog stajnjaka izračunava se na osnovu formule:

OČEKIVANA KOLIČINA STAJNJAKA (kg) = (K/2 + P) x 4

Gde je:
K- suva materija hrane (kg)
P- količina prostirke (kg)
U oksidacijskim uslovima krajnji produkti su CO2 i H2O pa slabo zbijene gomile stajnjaka imaju velike gubitke na težini i azotu. U uslovima dobre zbijenosti stajnjak za tri meseca izgubi približno 30% težine i 25 % azota. Obično se smatra da je stajnjak nakon 3-4 meseca poluzreo, a nakon 6-8 meseci potpuno zreo.

Tabela 1. Prosečan sadržaj makroelemenata u svežem stajnjaku (%)

Tabela 2. Prosečan sadržaj mikroelemenata u svežem stajnjaku (%)

Tečni stajnjak

Tečni stajnjak se sastoji od fecesa, mokraće, upotrebljene teh. vode koja se koristi za pranje bokseva ili linija i vode koja se rasipa pri napajanju grla, ostataka hrane, dlake itd.
Količina i kvalitet proizvedenog tečnog stajnjaka zavise od količine upotrebljene vode za čišćenje boksa ili linija u objektu i ispravnosti pojilica.
Nekontrolisana – prekomerna upotreba vode za čišćenje boksa ili linija smanjuje sadržaj suve materije u stajnjaku i povećava potrebe za skladištenje tečnog stajnjaka.
Sadržaj suve materije u tečnom stajnjaku svinja u većini zemalja EU iznosi 6-7%, dok se kod naših farmi kreće od 1 do 5 % kao rezultat velike potrošnje vode. Jedan kubni metar sadrži približno 1000 kg tečnog stajnjaka.

Procena dnevne proizvodnje tečnog stajnjaka

*Procenjena dnevna proizvodnja stajnjaka pomnožena sa faktorom 1,4 koji uključuje vodu koja se rasipa i voda koja se koristi za pranje poda

Tabela 3. Prosečne vrednosti tečnog stajnjaka
(Virginia tech and research data from N.C State University, 1993.)

Sve životinje izlučuju neiskorišćene hranjive materije jer se potpuno usvajanje ne može postići. Rezultati iz Holandije pokazuju da se 60-80% N i P i više od 90% K izluči putem ekskremenata kod živine i svinja. Takođe prosečna krava izluči u ekskrementima po kg proizvedenog mleka 10-14 grama N, 0-3 grama P i 10-20 grama K. Životinje i njihovi ekskrementi čine 16,4 % od ukupne godišnje proizvodnje metana. Farme za proizvodnju mleka takođe proizvode 56 % ukupne emisije amonijaka u Holandiji, a ostale farme 38 %. Tako da danas postoji nekoliko strategija u ishrani domaćih životinja koje značajno smanjuju izlučivanje N i P kao i emisiju metana i amonijaka:

1. hranjenje ispod maksimalnih potreba životinja;
2. upotreba sintetičkih aminokiselina i visoko kvalitetnih izvora belančevina;
3. upotreba multifazne ishrane i odvojena ishrana po polovima;
4. upotreba enzima i probiotika u poboljšanju svarljivosti;
5. poboljšanje konverzije hrane;
6. poboljšanje svarljivosti P.

Upotreba tečnog stajnjaka mora se obavljati u skladu sa važećim propisima u propisanim ograničenim količinama i to samo u vegetacijskom delu godine.

Osoka

Deo izlučevina koje prostirka ne upije u samom objektu i iz skladišta čvrstog stajnjaka sakupljaju se odvojeno i nazivaju se osoka. Osoka sadrži prosečno 0,3% azota (0,1-0,5), 0,6% K2O (0,3-1,0) i fosfora u tragovima (0,01% P2O5). Stajanjem osoke u otvorenim jamama ili bazenima vrlo brzo se gubi azot u vidu amonijaka, pogotovu pri višim temperaturama.
Azot je 70% u obliku amonijaka pa se lako gubi isparavanjem. Gubici azota mogu se sprečiti dodavanjem formaldehida (0,1%) ili gipsa pri čemu nastaje amonijum-sulfat.
Postupak sulfatizacije izvodi se izvan staje zbog redukcije sumpora do sulfida koji su otrovni za stoku. Dodavanjem superfosfata (sadrži gips) u osoku snižava se pH i sprečava isparavanje amonijaka bez štetnih posledica za stoku a ujedno povećavamo i udeo fosfora.
Količina osoke po jednom govečetu iznosi oko 14 kg/dan odnosno 5 m3 u toku godine, a prevedeno u nutrijente oko 10 kg N i 25 kg K2O. Po jednoj svinji se dobija oko 4 kg/dan osoke.

Skladištenje stajnjaka

Stajsko đubrivo se proizvodi tokom cele godine a biljke koriste nutrijente iz stajnjaka samo tokom sezone rasta. Rizici od zagađenja su vrlo visoki tokom sezone mirovanja kada je tlo zamrznuto i nepogodno za primenu stajnjaka. Da bi se izbegli ovi rizici, farme moraju imati dovoljno skladišnih kapaciteta koji omogućuju da se sav stajnjak koristi u sezoni porasta useva.
Mogućnost za skladištenje stajnjaka smanjuje ili eliminiše potrebu njegovog učestalog sakupljanja, uklanjanja i rasturanja i daje proizvođaču kontrolu u određivanju vremena kada će se stajnjak ukloniti i primeniti na zemljište.
Dok su stočarski objekti bili manji, dnevno odvlačanje ili skladištenje u veoma kratkom periodu sa učestalim odvlačenjem stajnjaka je bio uobičajen sistem kojim se lako upravljalo.
Danas, kada postoje veliki proizvodni sistemi gde se gaji veliki broj životinja, sistemi za upravljanje stajnjakom su se razvili od sistema čvrstog i polu čvrstog stajnjaka do sistema sa tečnim stajnjakom sa neophodnošću njihovog skladištenja.

Razlozi za skladištenje stajnjaka

1. Kako bi se stajnjak mogao upotrebiti na zemljištu u uslovima koji su kompatibilni sa klimatskim i karakteristikama useva gde će se stajnjak rasturati.
2. Upotreba stajnjaka na zemljištu tokom perioda kada je zemljište zasićeno, vlažno, smrznuto ili prekriveno snegom je zabranjena.
3. Nutrijenti iz stajnjaka će se najbolje iskoristiti ako se stajnjak koristi neposredno pre ili tokom sezone porasta useva.

Vrijeme skladištenja stajnjaka

Dužina preporučenog skladišnog perioda trebalo bi da se uzme u obzir prilikom kalkulacije skladišnih kapaciteta za stajnjak. U Srbiji sezona porasta ratarskih kultura traje od marta/aprila do oktobra/novembra. Skladištenje čvrstog i tečnog stajnjaka u šestomesečnom periodu je sasvim zadovoljavajuće, a preporuka je da farmeri mogu da grade i veće skladišne kapacitete na farmi da bi obezbedili maksimalnu fleksibilnost prilikom izrade plana za primenu stajnjaka.

Stajnjak u stočarstvu se skladišti kao:

1. Čvrst stajnjak
2. Tečni stajnjak

Skladište čvrstog stajnjaka

Skladišni kapacitet mora da se izračunava posebno za svaki tip stajskog đubriva, kao i za različite vrste uzgoja životinja. Principi izgradnje gomila stajskog đubreta je minimalna površina kako bi se postigla maksimalna stabilnost skladištenja štalskog stajskog đubreta. U stajama sa sistemom rukovanja čvrstim stajnjakom moraju se sakupljati stajnjak i osoka u različitim skladištima (slika 1.). Stajnjak se čuva na betonskim podlogama za stajnjak (1) a osoka se sakuplja kanalima (2) zajedno sa prljavom vodom i čuva u jami za osoku (3).
Slika 1. Skladište za čvrsti stajnjak i osoku

Skladište za tečni stajnjak

Skladište za sisteme za rukovanje tečnim stajnjakom je tank (rezervoar) za tečni stajnjak u koji se sakupljaju stajnjak, urin i sva prljava voda. Primer dobrog prostornog rasporeda i pozicioniranja skladišta za tečni stajnjak je prikazan na slici 2.
Tankovi (rezervoar) za tečni stajnjak mogu biti izgrađeni od različitih materijala, kao što su beton, čelik i plastika ili bazeni tipa laguna. Međutim, nekoliko osnovni principa mora biti uzeto u obzir pri izgradnji. Skladišta za stajnjak prave se tako da je garantovan radni vek od najmanje 20 godina. Jedan funkcionalan skladišni sistem za tečni stajnjak (slika 2) se sastoji od dva rezervoara, jednog velikog za skladište i drugog mnogo manjeg koji obezbeđuje rad pumpe (prijemni rezervoar). Prijemni rezervoar se koristi kao sabirnik i homogenizator proizvedenog stajnjaka pre nego što se prepumpa u glavni rezervoar.

Slika 2. Skladište tečnog stajnjaka (bazen)

Lagune (slika 3.) predstavljaju zemljane strukture ali su znatno veće od onih koje se prave za osoku zbog dodatnog razređivanja i neophodnih zapremina za tretman. To su jednostavni i relativno jeftini objekti koji se grade formiranjem zemljišnih bazena, te se stoga najčešće sreću na našim velikim farmama.
U cilju zaštite od prodiranja tečnosti iz lagune u zemljište, laguna se oblaže folijom (zidovi i dno) a ispod folije se postavljaju drenažne cevi spojene sa kontrolnim šahtom, preko koga se kontroliše ispravnost (nepropustnost) lagune. Zapremina objekta za lagerovanje treba da je u skladu sa potrebnim vremenom zadržavanja stajnjaka u njemu (6 meseci) i da su propisno udaljene od naseljenog mesta, autoputa itd.

Slika 3. Skladište tečnog stajnjaka (laguna)

Tretman stajnjaka

Principi tretmana stajnjaka i otpadnih voda

Stabilizacija otpada predstavlja fizički i/ili hemijski proces razlaganja i pretvaranja konstituenata otpada u homogene krajnje proizvode za ponovnu upotrebu, sa smanjenim neprijatnim mirisom i isparenjem organskih jedinjenja.
Principi za tretman stajnjaka su:

1. Gravitaciono taloženje
2. Mehanička separacija
3. Flokulacija
4. Kruženje vazduha – aeracija
5. Anaerobni procesi
6. Prirodni sistemi

Primeri objekata i opreme za skladištenje i rukovanje stajnjakom i otpadnim vodama.

Izvor:

Centar za obuku i informisanje, Beograd

Ministarstvo Poljoprivrede Hrvatske